Kad vidiš neke stvari izbliza, teško je na njih biti ravnodušan. A kad neke stvari prepoznaš u sebi, onda znaš da moraš nešto poduzeti.

Mnoge žene i muškarci, ko što se već zna, uopće ne brinu o svojim dubljim potrebama. Uglavnom ni ne znaju da ih imaju. Guše ih nečime, rade to godinama sebi i stvaraju jedan golemi psihički kompleks na vlastitoj psihi.
Neki dan je jedna žena, koja je moja dalja rodbina, doživjela moždani udar. Kažu da je krivac visok šećer i tlak, koji nije btw uopće držala pod kontrolom svih godina. Uvijek sam je doživljavala kao hladnu i frustriranu osobu s lošim mislima, koja nešto skriva. Nikad nije puštala toplinu iz sebe i to me je kao dijete čudilo.
Nedavno se i razvela od muža koji se baš i nije ponašao kao njen muž.
Očito je da je zanemarivanje vlastitog zdravlja dovelo do moždanog. Ali mislim da je u osnovi njeno zanemarivanje emocija pravi uzrok.

Ponekad je bolje započet raspravu, kakva god bila, umjesto potiskivanja. Tiho režanje nije dobro jer se vremenom pretvara u sve veći bijes i destrukciju.
Pitanje jest-kamo će osoba usmjeriti svoj bijes, prema drugima, ili prema sebi. Ili oboje..

Znam jednu jako finu i dragu ženu koja je isto imala zdravstvenih problema jer nije pazila na svoje zdravlje. Isto ima muža koji se baš i ne ponaša kao njezin muž. A ona nema snage da nešto promijeni. Ona svoju bol guta, dijelom to ispolji kroz poeziju, ali jedan ogroman zadatak nije riješila- ne prestaje potiskivati svoju povrijeđenost. Vidi se da joj fali psihičke snage.
Vjerojatno snagu na neki način vidi kao negativnu osobinu, stoga ju u startu odbacuje . Možda misli, da kad bi ojačala, više nebi mogla pisati svoju poeziju.
Poznam još dvije takve. Isti slučajevi, s nekim varijacijama.
I ja sama imam nekih poteškoća s emocijama i ispoljavanjem istih, ali se trudim oko toga. I bogme, ide mi.
Primijetila sam, štoviše razumijem sebe, manje osuđujem druge. Gledam stvari iz malo drukčijeg kuta....makar, imenovanje vlastitih krivih stavova izvlači stvari van, u svijest-neke stvari koje najradije nebismo priznali.

S emocijama se treba boriti, uhvatiti se ukoštac i otkriti koju poruku one imaju za nas.
Bez emocija (potiskujući ih) hodamo kroz život psihički invalidni, kivni i potiho bijesni. Potiskujući dostojanstvo, mi samo odgađamo to ispoljavanje, polako kroz vrijeme napinjemo svoj luk kako mi mogli jednog dana čim jače opaliti. Potisnut bijes uvijek negdje izlazi, na neki način.Osjetljiviji pojedinci se boje tog trenutka i žele taj trenutak odgoditi zauvijek ili ga čim više prigušiti. Ali umjesto da priguše posljedični nagon za osvetom, i usmjere taj (ponekad ogroman plimni) val-mudro i s pažnjom- oni radije nastavljaju gušiti same sebe.... Ponekad se pretvaramo da ga ispravno ispoljavamo pa budemo često nepravedni i predbacujemo previše.


Strah od ispoljavanja emocija je prisutan- jer smo naučeni da postoje dobre emocije i loše emocije. Jer otkad znamo za sebe moramo biti ful ljubazni, svima na usluzi, bit baš svačije rame za plakanje, dežurni anđeo. Postaje nam užasno važno što drugi misle o nama. U svakome vidimo kandidata za izgradnju ili urušavanje naše reputacije.Jer ako se nekome slučajno zamjerimo, taj netko bi mogao okrenuti čitavo krdo protiv nas. Itd........
Ponekad su strahovi banalne prirode (poruke svijesti-ako ću osjećat svoje emocije, priznavati ih, biti snažna i brinuti se za svoje potrebe ----samo neki od toksičnih stavova--
--zatuć ću i povrijedit nekog, jer ću popizditi zbog onog što mi je učinjeno i koliko sam godina dala uvjetar
--Neću više biti ženstvena
--Neću više nikad moći biti nježna. Pretvorit ću se u pitt-bulla.
--Ja stvarno odrastam...
--Znam da mi neki govore iza leđa da sam kurva, a kad bih stavila ruž bih mogla biti proglašena Kurvetinom, stoga bolje da se UOPĆE ne uređujem.

Razmišljala sam da li škodim time što ovako otvoreno navodim primjere loših uzoraka ponašanja, umjesto da se služim samim pozitivnim afirmacijama.
Ali kad nekim ljudima doista TREBA nacrtati, jer drukčije ne vide.
Imenovanje problema ako postoji, je bitno. Što se osoba više opire primijetiti da ima problem, to će joj život crtati komičnije crteže.
Navedeni popis toksičnih stavova se može mrvicu promijenjen primijeniti i na muški spol.

Žena koja brine za svoje potrebe nije Pitbul niti će to postati.
Žena koja uopće ne brine za svoje emocije i potrebe -stoposto postaje bijesni Pitbull.

Muškarac koji priznaje svoje emocije nije papak.
Muškarac koji ne priznaje svoje emocije sigurno postaje papak. I to vrlo naivni papak.

Muškarac koji dijeli emocije s drugima nije konformist i slab.
Muškarac koji ne dijeli s drugima emocije stoposto postaje konformist i poltron.

Brinite se o sebi na najdublji način. Jer onda ćete i znati što je drugima potrebno. Nećete im davati premalo ili previše.

Trenutak harmonije

Provela sam danas nešto vremena u prirodi, sama. Legla sam u visoku nepokošenu travu... daleko od kuće, tamo gdje ljudi ne hodaju. Mravi su hodali po meni. Sunce je bilo baš tada pripeklo.
I nisam pustila mozak na pašu, bar ne sasvim. Tražila sam podsvjesno u sebi neke odgovore, tragove nečeg važnog, objašnjenja i rješenja na stvari naizgled nerješive, duboko ukorijenjene.

Samo što ovaj put, nisam puno mozgala. Kad preveć mozgaš, ne čuješ svoj vlastiti unutarnji glas. Onda si ko kakav ludi profesor, ili pop.
Zato se trudim manje mozgati i analizirati, i tako dalje, naučila sam prepoznati što mi škodi...u mom slučaju, to je previše mozganja.
I dalje tragam za odgovorima, čak i pri najbanalnijim dnevnim radnjama, ali se više služim intuicijom...koju imam prilično razvijenu inače, ali sam je satirala sa previše logičkog razmišljanja...

Navila sam si muziku na svom empiću (mp3) i moram priznat da sam na par minuta uspjela potpuno stišat um.
Da si me u tom trenutku pitao koje sam boje kože, nebih znala.
Našla sam pjesmu koja je savršeno odgovarala okruženju...imala sam dojam kao da vlati trave 'sviraju' ko u orkestru..a pčelice dirigiraju na pjesmu. (zapuhao je vjetrić)
Ah, da mi je to bilo snimit.
(al teško da bih uspjela snimit i svoj subjektivni doživljaj)
Ipak, najbitnije je da je uživanje poslužilo svrsi-da razbistri misli...unutarnji glas.

Baš se veselim suncu i što je konačno zatoplilo..

Ima nekakav čudan zakon, prirodni, a taj je da uvijek nekako naletim na ono što sam taman apsolvirala. Čak ne onda kad se ozbiljno zagrijem za nešto; nego tek kad to nešto svladam, dobijem potvrdu, ohrabrenje, u obliku knjige, neke zanimljive skripte, ili slučajnog razgovora. Ili osobe.I onda uvijek u sebi tiho prokunem...'pa nisam na to mogla malo ranije naletit...?!?'
Primijetila sam da uvijek nekako nalijećem na onaj materijal, koji odgovara mojem trenutnom stupnju shvaćanja stvari, i znanju. I često budem takvim i još nekim sličnim stvarima oduševljena, kad ih uočim.

No zanimljivo je to, kako takav, valjda prirodan zakon, po navici nazivam čudnim. Samo uviđanje nečeg vrlo prirodnog mene čudi...kao ono- 'pa politička situacija u Hrvatskoj priča drukčiju priču'...
Tako je to...mi ljudi smo sve zanimljivo, što u sebi ima bar primjesu čudnog, i koliko god dobro funkcioniralo, navikli podvrgavati znanstvenom ispitivanju i pobijanju.
I tako pametni kakvi jesmo, progutamo aktualnost kao mjerilo istine.

Mišljenja sam da uvijek treba ići naprijed, otvoriti se, makar ne znati točno za što.
Jer sve ono radi čega tapkamo u mjestu je anyway -privid. Treba cupkat ravno naprijed, kako god znamo i kako god mislimo da je pametno.

Evo pjesma (ne moja), Henrya Wadsworth Longfellowa.

Ne govori mi žalobno,
Da život tek je isprazan san!
Jer duša je mrtva koja spava,
I ništa nije onako kako izgleda.

Život je stvaran! Život je ozbiljan!
A grob mu nije cilj:
Prah si bio i u prah ćeš se vratiti,
no to se ne odnosi na dušu.

Ni radost ni tuga,
Nisu nam suđeni;
Suđeno nam je raditi,
Svaki dan za korak dalje biti.

Umijeće traje, a Vrijeme brzo promiče,
A naša srca, premda izdržljiva i hrabra,
Poput prigušenih bubnjeva udaraju,
Povorku vode do groba.

U širokim bojnim poljima svijeta,
U logoru Života,
Ne budi poput tupe stoke koju vode!
Budi junak usred pomutnje!

Ne vjeruj u Budućnost, kako god ugodna bila!
Neka mrtva Prošlost pokopa mrtve!
Djeluj... radi u živoj Sadašnjosti!
Sa Srcem iznutra i Bogom nad glavom!

Životi velikana podsjećaju,
Da i naš život može biti uzvišen,
Pa na odlasku stoga,
Ostavi tragove u pijesku vremena.

Tragove koje netko će drugi,
Dok plovi neveselim životom,
Taj napušteni brat u brodolomu,
Vidjeti, te osjetiti nadu i hrabrost.

Stojimo stoga uspravno i radimo,
Spremni na svaku sudbinu;
I dalje stvaramo, i dalje tražimo,
Učimo raditi i čekati.

Iz 2006, Pag, slikano mobitelom. Izaziva mi nostalgiju. U glavi zasvira Oliverov ''Galeb''..

Stari kupio komad hrena...

Začeta si usred proljeća,
Kroz ljubav u nabrekloj travi.
Ali ne znaš
Kad će netko da te zavoli,
A kad da ostavi.

Dok u tvojoj zgradi
Svi pate od neuroze,
Ili ravnih tabana,
Ti si prosto rečeno
Jedra, zdrava i nasmijana.

Te zavisti što te zapljuskuju,
Što dolaze sa svih strana,
To su malograđanske vrline
Čistunaca i ljudi bez mana.

Kad izguraš školske klupe ljubavi
I još neke peripetije,
Pojavit će se proljeće,
Možda još zelenije i svijetlije.

Ponekad mi se čini kao da izgubim nit. Kad malo bolje razmislim kad god je izgubim, a to se događa na trenutke, dogodi se nešto lijepo.
Kad se zaustavim u trci koja se tiho odvija na podsvjesnom planu, jer sam tako navikla, jer se od toga teško odviknuti. Zapitala sam se, opet, 'šta će ti to?', koja je svrha? Važna pitanja koja sam postavila sebi mnogo puta relativno davno i dobila odgovore.
I stekla sam tu naviku, da zastanem ako odlutam od sebe i svoje svrhe (sama svrha je- u praćenju svoje svrhe), i od sebe kakva ne želim biti.
Ne želim biti osoba koja gladuje za pažnjom. Osoba statične slike o sebi i statusa. Želim biti osoba koja napreduje iz dana u dan.
Kako se ja vratim sebi, kad malo skrenem s puta ..?

Kad se prestanem zapitkivati tko sam, i zašto sam, zašto sam jebemmu baš ovakva i onakva, a ne onako kako sam zamislila...shvatim u tom trenu, da ne treba juriti tamo gdje želimo, željeti ići nekamo određeno, nešto htjeti, potrebno je samo spoznati- da nam je u ovom životu svima dano ono što će nam najbolje poslužiti da se ostvarimo. Da smo stigli kao savršeni paket u kojem je sve što nam treba, ni više ni manje. Mi smo savršeni paket, svatko za sebe, bez višaka. Svaki talent je dan kao neko oruđe za razvijanje duha. I svaka osobina. I mane našeg uma nas na kraju vode u introspekciju i tešu naš duh, polako puštaju 'duha iz boce'.

Baš mi sad palo na pamet...Životna sila je ta koja nas drži i vodi kroz život u fazama kad smo potpuno otupjeli, u trenucima kad blistamo u svom neznanju i šeprtljavosti. Kad nešto naučimo u ovom životu, a to je, tko si (otprilike)i kako ostati svoj, kad prokopamo put do samih sebe, tada sami stvaramo i umnažamo tu životnu energiju. To se događa kroz umjetnost, one neke misteriozne trenutke i razne doživljaje. Kad smo to u stanju, mi smo sami generatori pozitivne energije. Ne preživljavamo tek, nego živimo.

Nego...izgubiti nit, to se dešava kad se prepustim. Ušutim, potrgam nevidljiva vlakna koja me vežu sa svijetom...ne vidim ljepotu, samo je osjećam. Koji put ju čujem.
Ne osjećam nikakvu specijalnu vezu sa osobama, osjećam samo neku sveukupnost svega i svih. Jednostavno se otvaram....
Nešto takvo mi se dešavalo i dok sam radila naušnice. Potpuno nebitno. Osim što me sada podsjećaju na te lijepe trenutke.:)
Trenuci su to, a kojima težim da postanu moje prirodno stanje...stanje misli i duha minimalno ovisnih o okolnostima, ljudima i stvarima. Da koristim i osjećam znanje koje je onkraj dogmi, religija, predrasuda, naučenih formi, horoskopa, New agea, i teorija zavjera.

Što uzrokuje to famozno gubljenje niti? Nemam pojma....dođe kad hoće....osjećam kad dolazi, jednostavno osjećam simptome. A i naučila sam sama ući utakvo stanje. Još uvijek ne znam u čemu je bitna razlika između meditacije i toga, tj.slična stvar je to u suštini.

sviđami se ovaj citat:
"Ili projicirate vaš život u sutrašnjicu i nastavljate kakvi ste sada, nadajući se da će nastupiti nekakvo uskrsnuće, inkarnacija, ili umirete svakoga dana. Umrite svakoga dana samome sebi, vašoj bijedi, vašoj patnji; otklonite taj teret svakoga dana da vam um može biti svjež, mlad i nevin.''

Naušnice home made...

Ovo proljeće sam dobila ideju da radim naušnice. Imala sam dosta perlica po kući, već prije, a nesvjesno sam već prije par godina strgala perle sa starih japanki, onak nek se nađe...
Pa sam strgala neke stare narukvice...i nakupilo se nešto materijala. Napravila onako iz dosade nekoliko pari, ispale su super. Par frendica mi je kasnije doniralo staru bižuteriju, pa sam odjednom imala toga gomilu.
Napravila sam dvadesetak pari, plus još desetak sam složila isto al ne sviđa mi se materijal, (previše plastike al nekome bi se možda baš to svidjelo) mada sam dizajn nije uopće loš.
Sviđaju mi se kombinacije drvenih perli, kristala i obojenog kamena, evo jedne od uspjelih kombinacija su drvene perle, komadići 'tigrovog oka' i kuglice plastike imitacije jantara. (jbg,da bar imam pravi jantar)
Sve skupa, ispalo je super, s obzirom da kvalitetnog materijala imam najmanje...najviše imam plastičnih bisera i perli. Ali, ako se plastični elementi 'razblaže' s drvenim ili metalnim, može ispast dobro.
Radila sam ih vrlo pažljivo i pazila da ne izgledaju neukusno.
E da, i nisu prevelike, a opet uočljive su, privlače poglede...meni se jaaako sviđaju...
Samo sad ne znam kaj bi s njima...mislila sam ih prodat, al teško mi se sad od njih odvojit.....damn...:))
Nekoliko pari sam dala velikodušnim donoricama materijala...neke od njih stvarno volim i rado nosim.
Ovo su neke...(radit ću ih još...)



na ove druge (od hematita) sam posebno ponosna





evo ih par razbacanih, nekima fali kukica, al to ću sredit'

Riječ-dvije o muško-ženskim razlikama...

Htjela bih malo pisati o ljudskom mozgu i korištenju istog. Nisam znanstvenik, nisam stručnjak ali zato mogu pisati o onome što primjećujem kod sebe o odnosu na druge. Moj zaključak se djelomično bazira na onoj poznatoj tezi o korištenju lijeve i desne polutke mozga, i dobrim dijelom iz vlastitog opažanja.
Ne volim inače pravit neke kategorije, odjeljivat stvari, samo bih se ovdje htjela usredotočiti na ono što je kod većine žena izraženo, a što mnoge žene ostavlja u konfuziji. Možda neke i odbacuju ta neka moćna svojstva uime 'praktičnosti', odgoja, ili nečeg trećeg.

Da se nekim slučajem ovaj post potrefio za Dan žena, onda bi to bila posveta ženskom mozgu. Pogledajte žene oko sebe, svih dobnih kategorija, raznih zanimanja...koliko brzo napreduju u emocionalnom razvoju, bez obzira na uvjete 'učenja'.
Kako otkrivaju tajne života poput kakve šamanice, i zbore o njima čuvstveno a mudro. To je zbog toga šato što prate svoje osjećaje, uče iz njih, povezuju, čitaju prošlost i budućnost, sve odjednom. Cure su eksperti za povezivanje, dečki za uočit detalje.
Ako imaš oboje, ako možeš vidjet šumu i drveće a da se ne izgubiš, imaš sve što ti treba i što će ti ikad trebati.
Ženske su tu nekako prirodno u prednosti, ovako kako stvari stoje danas. Žene se fokusiraju na ono što dugo proučavaju. A one ne proučavaju jednu stvar. One proučavaju sto stvari, ili jednu stvar u cijelom spektru, sa svih strana. Uče pomoću 6 osjetila, osjećaju i nikad ne prestaju s učenjem.
Muškarci lakše određuju ciljeve, i rjeđe ih propituju, koncentriraju se na zadane ciljeve.
Sinteza muškog i ženskog pogleda na svijet, je idealno svojstvo, to je vještina balansiranja.
Ne može se uspjeti bez čvrste odlučnosti, svega onoga što nosi testosteron, ali da se nebi 'zabili u stup pri velikoj brzini', emocije moraju imati ravnopravnu ulogu.
Kontrol freakovi imaju veliki grč nasred prsa. Dobar dio dečkiju (*-i osoba koje funkcioniraju 'muški') je u grču jer moraju biti čvrste stijene, moraju osiguravat teren. Dečki kažu da oni samo paze da nešto ne pođe po zlu. To je ziheraški način razmišljanja, koji često rezultira velikim restrikcijama u emotivnom dijelu života (i mozga).

Ah...a možda tako mora biti. Muški šumom, žene drumom. No zbog toga i jesmo tu, da bi učili jedni od drugih,kroz vlastite razlike.
Ili bi već možda bilo i vrijeme da i muškarci počnu cijeniti emocije, počevši od vlastitih?

Onaj trenutak kad shvatiš (i usvojiš) nešto bitno, i onda ti padne na pamet-'kako sam prije uopće mogao da živim na prijašnji način'- je poprilično zastrašujuć.

Nešto me uvijek vraća ovamo na blog, a nemam pojma što je to. Možda to što sam ovdje (u ovom obliku) po prvi put doživjela vlastitu fluidnost, neprekinutu i jaku. Priznat ću ovdje da mi često nedostaje ta spontanost. Nije nam uvijek dozvoljeno živjeti svoju punu fluidnost. Previše toga u životu tjera nas na pripravnost, centriranost, životi su nam suviše unaprijed iskonstruirani.
Teško je živjeti po rigidnim pravilima.
Tko god porazmisli dublje o svemu, u banani je. Nije lako vidjeti toliko toga, i istovremeno se držati se za bolju alternativu. Lako je ostati svoj kad znaš tko si..zato treba otkriti -tko si ti uistinu..jer nam to ne mogu reći drugi ljudi.

Vrlo je glupo tražiti od drugih povratnu informaciju. Ljudi su skloni gledati pakiranje i formu,i to onda može biti zbunjujuće, dok ne shvatiš da je to tako.
Npr.mene netko vidi, tko me nije dugo vremena, i primijeti da sam omršavjela 5 kilograma, i pomisli kako sam smršavila sigurno jer se je*em sve u 16, za razliku od prošli put kad me je taj netko vidio. Što može biti istina, ali uopće ne mora! Isto tako, frizura mi bude koma i onda taj neki plićak od osobe pomisli kak sam sigurno propala, a ako me ne poznaje osobno mogo bi pomisliti kako sam recimo, glupa. Ima smisla, kaj ne?

Evo par pjesama od Cesarie. Bila je i ostala...carica. :)
uživajte

Evo isječka iz jedne podugačke studije.
Sigurna sam da tekst mnogo toga objašnjava/razjašnjava. :-)
O mozgu, načinu korištenja istog,i tako...

Not many of us realize that there are two kinds of thinking which operate simultaneously. There is thinking with the brain, and there is thinking with the mind. Mind and brain are not the same thing.
The latter is basically an organic machine programmed by our worldly experiences through time. The former is an phylogenetic inheritance, and contains the thought impressions of all those men and women who have lived before us and whose myriad experiences have been recorded in the Akashic Record or, in modern parlance, in the Collective Unconscious. Thinking with the mind is really imagining, rather than thinking. Those who "imagine" (with the mind) can be referred to as "right-brained," as "right-brained," while those who primarily use the brain to think, the vast majority, are "left-brained." The latter see the parts and not the whole, and are "intellectual." The former see the whole in each part, and are "intelligent." The latter are inventive, the former are creative. The brain-thinkers love physics. The mind-imaginers enjoy alchemy and art. The brain-thinkers are linear, repressed, retentive, conformist and outer-directed. The mind-imaginers are mutable, iconoclastic, independent and inner-directed.
According to true Mystics, Gnostics and Taoists, true wisdom cannot be attained via any kind of thinking. Neither the brain, nor the mind, can apprehend the Real as it really is. The very act of thinking alters what is thought about, as the very act of seeing changes what is seen. Truth cannot be KNOWN.

Additionally, contrary to what we falsely believe, we do not come into this world "innocent." Innocence, as William Blake knew, is merely our state of mind when we are introduced to the phenomena of the world for the first time. To the young brain everything seems new, fresh, exciting and incomprehensible. Originally, before we are taught otherwise, we do not even try to think about what happens to us, or about what we see and experience. We just experience, and it is enough to do so. As we age, however, we gain experience, and innocence eventually flees, never to return. We certainly continue to crave that newness and freshness, but fail to realize that it is our minds, our very consciousness, which needs to be new and fresh every day, and not our experiences. The mind which is split, infirm, narcissistic, toxic and/or prejudiced, can hardly be expected to function in a healthy, spontaneous manner, or to know anything as a certainty. As such a mind decays, it loses its mutability and ceases to function holistically. It continues to have experiences, and relationships, but very few which are deep or meaningful. Such a "calcified" mind is content to take orders, to allow others to lead it, and to seek unison with others of its own kind. It loathes (gadi mu se) independence and aloneness. It despises darkness, silence and inwardness. It despises anyone that is inward, quiet and dark. And, it does not realize that, sooner or later, it will have to inherit the very shadows it has cast, by way of its phallocentric, acquisitive, hyper-focused modalities of thought.

Naočale

Nisam otišla po naočale, nema naočala. Nema ovdje šmensi-fensija. Nego...Jeste li kad htjeli biti ko Spiderman? Da vam ne trebaju naočale,naprotiv, vi ste obdareni ekstrasenzorima.
.......
.......
Htjela bih spomenuti jednu pojavu koju sam uočila kod sebe, bolje rečeno anomaliju, a to je kvragu- zašto, zašto zašto, ja tolko često pomislim da bi život bio lakši kad bi-bila netko drugi???
Zašto mi smetaju neke moje osobine koje uopće nisu loše, naprotiv? Sve šta je na meni dobro, ja se s tim teško mirim, odbacujem to od sebe. Tek s vremena na vrijeme budem vrlo ponosna na to.
Možda zato što mi te neke stvari trenutno ne donose novac ni beneficije, i nisu baš vrijedne na tržištu rada. (btw, čula sam da je Steve Jobs bio govno od čovjeka, ali zato rešen da uspije pod svaku cijenu)

Evo navest će primjer.
Moj cinizam, i moji prodorni uvidi. Potpuno neutralni, jasni, laserblazed, kritički prodorni uvidi. Čini se kontradiktorno strpane riječi??? Ne slažem se...
Anyway, divim se ljudima koji imaju te osobine, jer to je doista vrijedan alat, u današnjem dvoličnom svijetu,gdje je svaka istina zaogrnuta u nekoliko plašteva.
Ja se ustvari divim tim ljudima jer su ostali jaki. I pametni.

Htjela sam spomenuti kako ne mogu od sebe očekivati da moj cinizam nestane s promjenom stila odijevanja,wtffuckkk, jer imam Merkura u Škorpionu, i nije da mi se to ne sviđa. I nije da sam iznenađena. (Post je trebao završiti prije dvije rečenice.)
Možda je taj moj cinizam i sve ostalo, moj vrijedan alat protiv opće prihvaćenog konformizma.
I to nije mržnja, to je kritičnost.

Da možete birati između super-vida, i jednih slatkih,udobnih šmensi naočala i ispodprosječnog vida, što bi odabrali (odabrale)?
I kad vas srce počinje peći radi onog što vidite, ili vas zbunjuje i uznemiruje, jeli još uvijek nastojite očuvati svoj vid i svoja osjetila?

Kojiput se znam probuditi ko da sam tek rođena. Sve što me ikad mučilo, zaokupljalo, u tom trenutku je ishlapilo, odvojilo se i nestalo. Kao da sam prazan papir; kao da čujem proljetni vjetar kako struji, ali ga ne osjećam, kao da čujem duhove prirode kako mi šapću, ali ih ne razumijem....

Svjesna sam da ovaj blog ne služi tome da izbacim ovdje u tančine sve što me ikad mučilo i li muči, to je nemoguće tehnički. Ni jedan Kuran,Biblija nisu ostale skroz dorečene, koliko god se činile sveobuhvatne. Možda jesu čak i preopširne.
Ali kakve god, našle su rješenje da se približe savršenstvu. To su metafore. Metafora često može slikom pokazati situaciju mnogo vještije i bolje nego što bi to moglo nekoliko redaka teksta.
Kreativno izražavanje koriste oni koji brže razmišljaju i nemaju vremena gubiti se u trivijalnostima. Kreativnost olakšava stvar i izražavanje, i nadasve je praktična stvar.
Em se ide u suštinu stvari, em se štedi energija. Em se kuži više i brže.

Politika...

Nisam pisala neko vrijeme. Nije to bila kreativna pauza,već su okolni čimbenici odigrali svoju priču. Da skratim priču maksimalno, nemam interneta kod kuće, gdje sam posljednje vrijeme. Razlog? Još ga čekam. Zakonski brak s Optimom je sklopljen već prije 2 i pol mjeseca, a trebali bi ga konačno priključit 1.3. A meni se neda pisati na laptop...pa prebacivat sim tam, uvijek kad piskaram onda to činim spontano, u toplini vlastitog doma. Propustila sam mnogo inspirativnih trenutaka, svačega se namnožilo u mojoj glavi, ali misli su mi srećom sve bistrije i nekako me ne prati strah da će se sadržaji u glavi pomiješati.
Vjerujem da će se sve vratiti u pravi trenutak. Odnosno, sve će stići u pravi čas.
Dosta čitam u zadnje vrijeme, mnogo različitih stvari, pišu u Geo magazinu da će nam europska unija pomoći očuvati brojne životinjske vrste od izumiranja.
A u meni sve manje volje da pišem i mislim o takvim važnim temama poput EU, i još nekim važnijim, nekako sam nesigurna na tom polju, sve sam svjesnija nekih stvari ali često se pitam što se nalazi iznad toga-nečega.....

I tako, čudim se ja, čudim, pojavama u drušvu, koji je uopće razlog zašto se danima prevrću i analiziraju izjave i biseri nekih političara i raznoraznih 'faca', što je to u njima toliko izazovno, zašto je sve to toliko in.
Treba se čuditi, što gdje god je nešto nejasno i nerazumljivo treba se tome iskreno načuditi, to je zdravo, to ustvari čuva zdravu pamet.....

Napisala sam uoči referenduma u par crta što mislim o politici, ali sam odustala od objavljivanja; i dok nisam počela pisati o tome, nisam bila svjesna koliko ustvari čvrsto mišljenje imam o politici, političarima i ljudima koji neumorno pričaju o političarima.....

***
Mene razgovori o EU podsjećaju na Big brother; psujemo, kritiziramo likove koji su tamo došli radi para i samopredstavljanja, a kojima poslije damo svoje glasove, a gledajući ih svaku večer mi im osiguravamo i iduću sezonu.
Ne kažem da bi trebalo okrenuti leđa stvarnosti u kojoj se nalazimo, počet se prikriveno diviti političarima,naprotiv , ja sam za to da se politika komentira koliko je potrebno a zatim maksimalno ignorira i da se čovjek kao pojedinac radije posveti svojim osobnim problemima nego da pola svoje dnevne energije troši naprežući se oko onoga što će biti ili neće biti.
Ja uopće ne sumnjam da mnogi ljudi znaju kamo nas vode i da imaju jako dobre argumente, i umijeće raspravljanja, i sve ali sve je to zabadava jer mi nismo političari i nećemo biti, to ionako nisu ljudi koji imaju govorne vještine i nužne kvalitete. To su oni, političari. Ljudi koji su tamo posredstvom sudbine, i jer su završili fakultete. I jer su takve mustre da mogu opstati tamo dovoljno dugo. Normalan čovjek ne može tamo opstati, a iako se nađe netko ok, taj teško mijenja situaciju budući da je okružen sa samim mustrama. Političari su likovi s televizije, a mi jako volimo gledati televiziju i showove i sapunice i čekati što će biti. Svi volimo ove napete situacije oko izbora, oko referenduma. Zašto? Jer imamo osjećaj da sudjelujemo u tome pričajući o tome. Oni su sudionici u showu, mi im dajemo svoju energiju i pozornost.

Ovo je show. Politika jest show koji ljudima krade energiju. Imamo stvar gdje smo potpuno nemoćni, kao gledaoci. Al potrebni smo im; bez nas nema showa!
Ovo nije borba pijetlova gdje se pijetlovi pokolju ili jedan strada. Pokolje se nas. Nego, mi lajemo, sto na sat, i što smo učinili? Ništa.
Čak mislim da je pričanje o politici podsvjesno neka vrsta isprike, što se ne bavimo sobom i svojim vlastitim nedostacima.
Pogledajte malo oko sebe, tko neumorno priča o politici. (ne spadaju tu naravno, oni koji zadovoljno predu i jedni drugima namiguju pred izbore.)

Kritiziranje politike je prvi korak ka suočavanju sa siuacijom, otvaranje očiju, razumijevanje stvari šta se dešavaju iza kulise. I to je već trebalo da bude apsolvirano.A što zatim??

Pišem ovaj post potaknuta uvidom u situaciju, kako najviše istresanja na javnost ima u ljudi koji su nedosljedni sebi i osnovnim principima.

I zato, budući da znamo kako su oni showmani koji su odlično financijski osigurani za taj svoj show, promijenimo se malo Mi -za promjenu, učinimo mi par političkih poteza na osobnom planu. Treba njegovat one vrijednosti što se uopće ne mogu parama izmjeriti, pa će ove druge past u drugi plan. Nema drugog načina da s time izađe na kraj. Kritizirati politiku, to je isto ko da kritizirate Crnu rupu.

Meni ne treba vrijeđati glupe političare danonoćno, ne mislim da su oni face i ne trebam sama sebi ponavljati : Oni nisu face. Uvijek kritiziraju oni što misle da su oni zapravo face i kojih je tih ljudi strah i trepere od njihovih pojava.

Još jedna stvar koju sam primijetila u ljudi koji non stop pričaju o izborima, (a ostatak godine kritiziraju druge i napuhavaju priče), da jako malo pričaju, ako pričaju uopće tj,.ne razbijaju glavu filozofskim pitanjima od svjetske važnosti,koji se itekako tiču naše domovine. A kaj bi ih zanimalo kaj se događa ono vani.

Evo malo after midnight razgovora sa samom sobom. Imala sam dobru namjeru da zaspim, bila sam stvarno umorna,što me smirilo,ali izgleda da moj um nije htio odmarati. Tako da, umjesto da zaspim, meni počeo sat filozofije. Kao da nešto unutar mene čeka cijeli dan da konačno ušutim pa da malo dođe na red..hm..
Pred spavanje znam biti tjeskobna, ali tada sam posebno prijemčljiva na uvide i spoznaje. Naravno, ako dozvolim....

Neću lagati da ove stvari pišem isključivo radi drugih, misli koje ovdje istresam obično stižu kao hitna pomoć meni.
Pomažem si oduvijek koliko znam i mogu,koliko mi je dostupno i koliko sam u stanju primiti.
Ali unatoč mom trudu, višegodišnjim mozganju da doprem do rješenja, našla sam da sam se u neke moje probleme, još više zapetljala.
U silnom naporu da teorijski razradim probleme, emocionalnu komponentu sam bacila u stranu, zapravo odgodila do daljnjeg. Izgleda da su to one teže stvari koje su me mučile. Naravno da si to nisam priznavala.Kao da 'ustvari' nije toliko važno.

Mislim da je jako važno poznavati svoje rane i ne podcjenjivati njihovu težinu, ali ne smijemo zaboraviti je zaista liječiti... Dok kontroliramo, svjesno,ili nesvjesno, naše povrede, ništa se ne miče, stare nade cure i dalje u ponor psihe,tamo gdje su i dalje otvorene rane. Isto tako, psihička energija koja nam je darovana po rođenju ostaje zaglavljena i ne može se iskoristiti.
Svoje teže povrede sam naučila prepoznati po tome što ih se tek ovlaš dotičem, i tješim se željom za perfekcionizmom. Iza želje za (negativnim)perfekcionizmom je želja da se izvučemo od bilo kakve mogućnosti da budemo uvrijeđeni/povrijeđeni.
Želja odnosno strah od toga je vrlo podmukao i najteže ga se riješiti jer je on finalni strah, posljednji kamen na putu prema našoj autentičnosti,prema nama samima,prema onome što mi jesmo.
Manjka nam autentičnosti, radi ranijih povreda, a naučili smo kontrolirati strah KONTROLIRANJEM RANE.
Kako ide citat iz knjige C.Pinkole estes, 'djevojka može izvana pretvarati da život utiskuje u uredan i ljubak paketić', dok krvari iznutra ili je iscrpljena,krepana iznutra. Ili joj inat i bijes služe kao pogonsko gorivo za ostvarivanje ciljeva.
S druge strane, osoba se može nesvjesno služiti ranom da se na nezdrav način povezuje s drugim ljudima,moleći za uvažavanje i ljubav.

Dakle, vraćanje sebi je opcija 'ni pod razno'.
Zbog čega?
Htjeli bi voljeti, a srce nam je ne slomljeno, već smiksano. Pa ipak,idemo dalje,u našu iscrpljujuću rutinu, pod svaku cijenu.
Ranjeni smo na više mjesta,ali mi idemo dalje. U rane utrljavamo prah i sol i lijepimo je izolir trakom...

Voljeti sebe može se činit kao paklen zadatak,jer kad ste takvi, ukidaju se uobičajeni mehanizmi za kontrolu. Al voljeti sebe jednostavno se ne može na silu.
Voljeti sebe znači, slušati svoja osjećanja,čak i kad se oglasi unutarnji 'pop', ne biti defenzivno nastrojen prema ljudima, ne škoditi svojem tijelu.

Zanimljivo je da mi je ovo bilo prvo autentično suočavanje sa 1 svojom ranom. Srce mi je osjetljivije nego što sam mislila.. Iako sam bila sposobna razmišljati, otvarati se, suosjećati, osjećati, nisam se htjela uhvatiti u koštac sa nekim dijelovima sebe, sa nekim svojim ranama.
Mislila sam da je dovoljno biti ih svjestan. Ali one su me samo svjesno kočile. Ostavila sam djeliće sebe razasute u prošlosti, a to su upravo NAJVAŽNIJI DIJELOVI koji mi trebaju, tj. to su dijelovi koji nedostaju. Radi njih šepam kroz svijet,a da to nisam ni svjesna.

Zato,iscurjelu energiju uzmite natrag,vaša je. Zatražite je natrag. Čist račun,duga ljubav.

Izbori-jedina kazališna predstava za koju svi plaćamo kartu a koju nitko ne želi gledati..

Kako bi bilo kad bi....ovaj život gledali ka jednu prekrasnu avanturu punu simbolike, da nam takva misao posluži kao obrana, zračna barijera od zemlje, da ta misao učini ono što često čini alkohol, tablete, i ograničavajuće misli.
Život je tu da bi bili dobri putnici, a ne dobri stanari...nigdje nije dobro zadržati se predugo..
Oni što uistinu rade što ih veseli,i tjera im krv da kola brže, na kraju su prizemljeniji nego masu onih koji se čvrsto drže svoje ograde (svojih ograda,u kojim god oblicima jesu). Mi se mijenjamo, ali naša psiha, duh je ono što jača, što nam daje sjećanje i svijest. On je sposoban prisjetit se svega, zavirit kamo gd je potrebno, za naše dobro. Krivnja i samooptuživanje onemogućavaju progres. S krivnjom umjetnst ne postoji, i ne može se stvoriti,ni živjeti. Krivnja sve zamrzava.

Jedna od meni najdražih pjevačica...
Tako je...irealna, mistična...fantazmogorična ta njena glazba...a nježna....kakav spoj!


Glazba krči puteljke kroz neprelednu guštaru uma i podiže srušene i prašnjave putokaze, i poručuje: neboj se zakoraknuti u tamu...u tami ćeš prepoznati sjaj dijamanata tvoje duše...

Kupila sam danas dva aparatića za pravljenje mjehurića. Jednog ću dat frendičinom klincu, a drugog ću zadržat za sebe.

Misao dana:
Što više mislim, to manje znam.

Tijelo zna

Imam filing da je glavno deblo za spoticanje većini ljudi (a pog.ženama koje su često toga svjesnije nego muški pa svejedno..)..to što se nered u glavi pokušava svesti na najmanju mjeru pokušajima uvođenja dodatne kontrole u čim više segmenata u životu. Manija pospremanja,preslagivanja, proučavanja već proučenog...itd..

Jučer sam (uglavnom !) bila u punom zamahu snage,psihički metabolizam je bio brz i učinkovit,a danas ka da je utihnuo.... Osjećala sam se ko da u glavi imam slamu,ali je svejedno u meni tiho tinjao gnjev.

Ovaj put sam odlučila svoj problem ne riješiti drukčijim jelovnikom, bojom kose, pristupom, novim briljantnim 'idejama',...(**sad bih spomenula kako nas naši časopisi uredno podučavaju kako riješiti manjak strasti u krevetu;kupite novo rublje,da ne nabrajam, a psihički zastoj,melankolija i malodušnost se zasigurno rješavaju kupnjom novih zastora....malosamskrenula s teme,ali ne previše!)
Kojiput kod takvih trenutaka,odlučim namjerno ne mijenjati ništa, sve kako bih isprovocirala psihički pomak. No to mi rijetko uspije.

Nego..Zaustavila sam se ispred provedbe jedne odvažne stvari (to je prvobitno psihička stvar), i pola rješenja je već ležalo u tome što sam pravovremeno zastala i osluhnula osjećaj iz duše (ili možda iz tijela?)
Izgleda da takve stvari spontano se pojave ili ne pojave....dogodi se kad si spreman....da nešto promijeniš. Meni je obično uspijevalo otprilike iz stopedesetog pokušaja, vjerojatno to rješavam umom a ne srcem pa onda sve završava s gnjevom,ljutnjom i tugom. Pa razdorom...i onda ukrug....

Shvatila sam da želim provoditi minimalno vremena s osobama koje......kojima ni par pravih, a ni bujice riječi nisu dovoljne da me shvate, i opasno mi potkradaju energiju...
Ne mogu nekoga mijenjati svojom voljom. Jer svede se na provociranje, (kad si dam oduška).
Ako uspijem to promijenit, bit će to za mene velik korak naprijed. Um je dosad htio pomoći nekim osobama tisuću puta..al nasjela sam tisuću puta na njihovo 'zavođenje'.
To je to kad zaglaviš u 'arhetipu dobre vile'.
Sve što ja zapravo radim, je to da se trudim za svoje vampire pribaviti čim bolju i zdraviju krv, a zavaravam se da to činim sebi.
Ovdje na blogu nitko nikome ne može popiti krv.

I tako je to...
Poanta; ovaj put sam dopustila da me puki osjećaji pouče. Nije mi bilo potrebno dovoditi se do ruba psihičke izdržljivosti.
Ono što sam nekad gledala kao puku psihičku 'mučninu',monotoniju, sad gledam kao znak...da se nešto dešava,a da to nije zavaravanje. A ja trebam osluhnuti što je to, čega se rješavam....što treba provesti.
Jer kad je osjećaj očit u tijelu, onda znači da smo spremni da ga poslušamo.

p.s. Kupila sam jučer knjigu Christiane Northrup 'Žensko tijelo,ženska mudrost', čini mi se da ću je progutat ubrzo...:)))

Lažem, plakala sam jučer i proživljavala agoniju,daleko od toga da sam funkcionirala, ai barem sam imala osjećaj da se uistinu nešto događa,da se krećem...

Jednu ću stvar reći,neće zvučati baš uvjerljivo jer sam u ranim dvadesetima....ali sjećam se staro.
stare stvari su isplivale na površinu, sve kužim, gdje, kada i zašto, povezivanje stvari mi ide sasvim ok, ali....neznam što bih s tim stvarima! sve sam ih svjesnija, pa se i svjesnije mučim s njima. I u snovima se mučim s njima.
Vjerojatno je to dio terapijskog procesa, i shvaćam ali.... u kojem to trenutku dolazi do iscjeljenja...???
Jednostavno ne znam naprijed, u kojem smjeru ići...
Stari sadržaji blijede i gube na značaju, čemu se posvetiti..?
Ništa,ništa mi nije jasno...
Pokušavam pospremiti nered, ali sve se svodi na logičko zaključivanje, na čišćenje ladica i simbolične geste koje ne pale.
Probala sam sve, izgradila svoju malu tvornicu mašte i snova, a i pokušala sam nacrtat vrata gdje je trebalo....ali više ništa ne pomaže.
Kako početi iznova..? A da to nije zavaravanje?



Nisam loša ko osoba, i stvarno uživam pomagat ljudima, ali kako to da se nisam uspjela prilagoditi svojoj sredini?
Jer kak god okreneš,ja se JESAM trudila prilagodit okolini i okolnostima.
Ali su te okolnosti bile loše i nezdrave.
Jesam li ili nisam uspjela prilagodit se? Vjerojatno jesam, čim sam uspjela prihvatit ono šta se nudilo. A to nije bilo ništa dobro..

Obula sam pretijesne cipele...
Jesam li ja kriva što su mi cipele premale? Nisam, jer obula sam ih, trudila sam se furat ih čim duže, da me nebi mrzili.
Jesam li ja kriva što sam dobila žuljeve, iskrivljenja, što me noge već naprosto bole??
Rješenje se nameće samo....treba izuti cipelu...ne?

To ti je to...kad je netko 'razočaran' kad pokažeš emocije ili nešto slično... How you dare disturb this fucking amazing universe!

Pročistiti um od smeća...

Baš mi zna bit fora, što mi dođe da se raspišem o svemu i svačemu ko da će mi to donijet nešt dobro. U biti, dobivam uvid u svoje trenutno stanje te ga uspoređujem s ostalima u arhivi. da imam što za pokazat psihijatru.haha.
Nekako uvijek imam filing da ovo nisam ja, dok pišem gluposti i u ovakvim stanjima. tj.moje gluposti nisu ja, ja sam....pa ona esencija koja se provlači kroz moje rečenice i misli. Ja sam ona koja se služi onime što naučim iz tih...
U biti, da je netko npr.prije pola sata imal prilike čuti moj unutarnji monolog, mislim da bi si pucal u glavu. Sva sreća da sam pričekala.

Kad bih bar mogla spaliti sve nepotrebne misli... Zasad samo promatram kako se komadići moje ličnosti sudaraju pod utjecajima mjih raspoloženja. Vjerojatno imam ličnosti koliko imam rasploženja. I sve su jebeno iluzorne i prozirne, jer služe da me zaštite od prodora težih emocija...vjerojatno.
Baš poput djeteta, pokušavam šalom umanjiti ozbiljnost situacije.
Pišem ovo, čekam da se sve moje misli izgore i pretvore u pepeo, da konačno priznaju poraz . Želim postati jebeni budist.

Sad znam zašto mi to neće poći za rukom. Jer me moj um uvlači u svoje prljave igrice te pokušava prošvercati i tu ideju pod svoju, i time to pretvara u statičnu sličicu a ne u stvarnost. Mir se - ne postiže....
Moje misli mi samo stvaraju probleme. Stvaraju smeće, stvaraju želje koje nisam sigurna jesu li mi potrebne i donose li ikakav smisao u moj život.
Što čovjek uistinu ima? Ima svoje stvari, opremu za življenje, te svoje misli. Ništa od toga ne donosi ispunjenje, a samo odvlači čovjeka od njegove stvarne životne misije. Na koncu shvatiš da je isto jel imaš taj najnoviji lcd televizor ili ne.
Kad bi se čovjek prestao oslanjat na materijalno, mogao bi pomagat drugim ljudima.


Svjesna sam da nitko neće voljeti moje gluposti i promjene raspoloženja, nego će možda taj netko jednostavno imat strpljenja, ustvari nebi ta stanja trebalo shvaćat ozbiljno jer i ja ih smatram otpadom i počela sam ih ozbiljno promatrati, sa nekim strpljenjem i lukavošću kakvog dobrog psihijatra. A konačno to vidjeti kao takvo je vrlo važan korak...

Znam zašto mi je glava puna suvišnih misli. Ne zato jer ''je to svima''. Mislima, lažnim utjehama, instant iluzijama i gubljenjem vremena pokušavam izbjeći svoju stvarnu sudbinu, važne stvari, izbjegavam se suočit sa stvarima koje bi čak mogle promijenit moj život i mene na bolje.
Pizdarijama pokušavam infiltrirati slatkoću i ljubav prema vlastitoj sebi, a to su sve iluzorni i jalovi načini.
Sve je to psihičko smeće, koje ima jako duboke korijene i jako dobre razloge. To je -strah i nedostatak nečeg važnog, nekog psihičkog ''vitamina'', da se tako izrazim..
Suvišnim željama i nadama se najlakše zaštititi od onog što nam doista treba na psihičkom planu, jer se bojimo doista uzeti i primiti, piti i krijepiti se sa tog 'psihičkog izvora....
A sve što je apstraktno, makar osjećali to kao ljubav i izdržljivost, čini nam se na prvi pogled krhkije i lomljivije nego čak i materijalnih stvari podložnih propadanju i lažnih slika u glavi.

Jučer sam doista , na jedno izvjesno vrijeme, uspjela doseći kakav takav mir i distancu od vlastitih unutarnjih previranja i otkrila sam nešto vrlo lijepo...
I tada se opet umiješao um, na nepristojan način i pokušao ovjekovječiti to i učiniti to konačnim...

I tome naprotiv, ovakvo stanje uma, dok ovo pišem,i dok ga koristim za nešto relevantno i u cilju pojednostavljivanja stvari, i dijeljenja s drugima, nije štetn i ne oduzima mi energiju.
Um ne možemo sasvim izbrisati, ali ga možemo držat pod nadzorom i koristit ga u dobre svrhe.


Želim samo ljubav, instinkte, umjetnost, sjaj i slobodu.
Ne želim da išta ometa, ne želim da me išta sputava, želim samo trčati, trčati, trčati u slobodi...

Klinci su krenuli u školu. Svađaju se, grle se, smiju se. Živa je atmosfera na ulicama. U gradu još miriše na ljeto, na kolonjske vodice i energizirajuće gelove za tuširanje prpošnih prolaznika.
Osjetljiva sam danas nekako, osjećam se nekako autistično. No, na neki dobar način.Tišina mi godi. Riječi konačno dolaze na sporedno mjesto.
Cinizam još uvijek nije sasvim nestao, ali i teško će, budući da mi je to u natalnoj karti.
Možda ne zvuči tako, ali dobro sam, približila sam se sebi ali to donosi određenu vrstu napetosti. Ali tako treba biti, možda je to jedna stepenica više koju trebam proći.

Post-morski memoari

Bila sam na moru desetak dana....gotovo odsječena od interneta. Slušala mrvicu drukčiju mjuzu, jela malo drukčiju hranu i osjetila mrvu drukčiju klimu. :))
Obožavam more...i točka.

Obožavam se voziti. Vožnja me tjera na razmišljanje, pokreće moj žrvanj. Čudna stvar...al stvarno se obožavam voziti, biločim i bilokuda, to mi je terapija od stresa. definitivno je. Mnogima je to mučno i dosadno, a ja se volim poput psa zavaliti i gledati u daljinu, prepustiti se i začas me evo u čarobnom svijetu ideja,čuđenja i napretka....napretka...zaista...
Čovjek je stvoren da bi stalno napredovao....a ljudi se vole praviti bedasti do samog kraja...pa se pitam hoće li se baš i praviti, do samoga kraja....ludi....toliko ljudi negira da postoji nešto veće od njih,da postoji povijest i prirodni zakoni, da je čovjek tu da bi težio napretku.
Ljudi se prave blesavi koliko god dugo mogu, to je nešto vrlo specifično za ljudsku vrstu.
Ne traže rješenje.

Definitivno bi mi trebao neki mini laptop, da ga mogu nositi sa sobom i recimo držat ga u đepu. Pogotovo dok se vozim. Čudno, al fakat....čim sjednem u kakvo vozilo, moje oči se napnu same od sebe, mozak proradi...zato mi tu pomogne mobitel, stalno zapisujem neke misli, dolaze mi na um neki uvodi, postovi mi se skiciraju u glavi, teme nižu. I kako da ja sad ispričam o čemu sam sve mislila zadnja 2 tjedna...?

Već sam kao dijete htjela biti psihijatar. Ali spoznah s godinama da psihijatrija nije ono što bi trebala biti. Voljela bi biti psihijatar, u nekom boljem svijetu. Ili živjeti u svijetu gdje neće biti potrebe za psihijatrom.
Sve se može riješiti dogovorom i iskrenim razgovorom. ali kao što nesporazumi nisu u svojoj biti nesporazumi već nehtjetrazumi....ljudi žele čim duže živjeti u prividima, ne rade na njima, guraju od sebe svakog tko im svjesno ili nesvjesno upućuje na promjenu. Pokušavaju zaustaviti ludi kotač karme, držat ga čim duže zaustavljenog. Ali kad tad se stvari počnu pokretati, najčešće zbog nekog uljeza, često u obliku djeteta koje sve razumije ili nešto slično tome...

Trudim se , koliko mogu, da na pitanja nađem odgovor iznutra. Ko mrav, svjesna svoje male veličine, svjesna sam i svoje uloge u tom velikom mravinjaku. Kao mrav skupljam odgovore, i iako svjesna da sam dio nečeg većeg, svjesna sam i da kao dio nečega moram doprinijeti nečemu, odraditi svoj dio koji mi je namijenjen.... Mnogi ljudi znaju tu priču o mravinjaku, ali se baš iz tog razloga ponašaju kao da se mogu opustiti da ih struja nosi. Socijalno zabušavanje,jel.(to je psih.termin ima ga u udžbeniku iz psih..za srednje škole; sjećam se sličice veslača maratona, u grupi je teško skužit tko se šverca, malo prečesto uzima break)
Dakle sama tražim svoje odgovore, trudim se ne zabušavati, ali ne samo zato što osjećam da nesmijem, nego zato što mi je život sam po sebi ovakav neizdrživ i besmislen.
Užasavaju me grupacije, ja glasam za pluralizam i u povezivanju putem pozitive....a ne putem....nekih zajedničkih predrasuda i nekih ograničavajućih interesa.
Tolerancija je ipak, govorim iz vlastitog iskustva, stvar svijesti i samokontrole. Nije lako biti indiferentan prema raznim deformacijama oko sebe, zaista nije...ali svijest pomaže. Tko je svjestan , taj zna da su loše misli u nama stalno, jer je priroda svijeta takva. Ili je na nama ili je pod nama. Sve to je ljudima srodno, ali čim čovjek odbije vidjeti da je sličan ostalima, prestaje njegova sposobnost da to razumije i isto tako kontrolira kod sebe.... To neko licemjerje oko nas...i posvuda.

Ali, situacija je, malo pomalo popravlja po tom pitanju, jer imam osjećaj da je ljudima već dosta tog smrada koji širi licemjerje...zažele se svježeg zraka...
Zajeb jest taj, da ljudi naviknu živjeti u smradu, stvaraju u smradu, pa se nakraju poistovjete s tim smradom....
Isto kao što sam ja tek što sam udahnula aerosol i miris borovine i bevande skužila kako ja zapravo dok sam u Zg udišem smog i automobilske pare svaki dan, i da mi je vjerojatno kičma spuštena, a dah plići. (evo dok ovo pišem u Zg sam)


Nadam se da sam ipak uspjela bar malo pomoći nekima s kojima sam u životu iskreno razgovarala. Čak mislim da nema druge svrhe u životu nego to. Da pomogneš nekome da otvori sebe.
Iskrenost je lijek za sve.
Jako mi je drago kad osjetim pravi kontakt sa nekim, a još više kad otkrijem nekog tko kontrustruktivno razmišlja, ali je pristisnut od strane nekog , nečeg, ili jednostavno, nije imao s kime podijeliti svoje misli.
Vidim što ga, ili ju pritišće, zato jer je i mene nešto pritiskalo...ali treba prevladat tu napetost i biti oštar u tome.
Izgovaranje istine pomaže....

Vidim da ima po blogu a i posvuda, političkih tema. Meni se baš iskreno .... što će reći Jadranka Kosor i di će toćati noge ovo ljeto.
Znam da je prljavština svuda oko nas, i voće je potrebno oprat prije jela, i misli su nam prljave. I tako dalje. To je tako. Dobro i zlo je oko nas, posvuda, jedno bez drugog nejde...tko tvrdi suprotno, taj ništa ne kuži.
Evo jedne lipe pjesme znakovitih stihova....podsjeća me na ovo ljeto...

Trag u pijesku

Mašta je ključ

Nisam pisala nekih tjedan dana, i osjećam da zaista, da kad se jednom stvari pokrenu, onda idu....samo što taj moj 'kotač' kao da ide sve brže.. I primjećujem da mi se ideje, misli i spoznaje gomilaju, bez kontrole. Hvala Bogu da je tako, dosta mi je već kontrole... Toliko je toga što bi voljela spomenuti, nadam se jedino da doista imam za koga, ako ništa drugo, možda ovo moje plesanje po 'rubu razuma' nekoga i zabavi...:)
Čudna je to stvar....taj blog.
Prednosti su mu ipak brojne....djelomična annimnost. I zato se ovdje osjećam uglavnom slobodno...a i kako sam u opisu bloga spomenula, svak nađe na netu što ga zanima, pa ako smatra moje pisanje suviše teškim za čitanje, čudnim, bizarnim, nelogičnim, neka se onda prebaci na nešto prizemnije i jednostavnije, šta će mu bolje ić na ruku.
Posebno tu mislim na one 'božje poslanike' koji valjda po 'božjem zadatku' upiru prstom u svakog tko zbori drukčije, ili osjeća drukčije od njih. Ko i za samprozvane 'poslanike znanosti', koji isto osjećaju potrebu da, makar virtualno, u njihovoj mašti pobiju ili ponište iskustvo druge osobe. S kojim ciljem to rade, ne znam , vjerojatno da odvedu nekoga u svoj tabor da ne budu tamo sami.
Nisam imala takvih likova na svom blogu, ali sam to vidjela kod nekih svojih blog frendova...nego, zar stvarno misle da je njih briga što ovi kažu?
Baš sam si kontala nešto nekidan dok sam prčkala nešto po kući i tako. I pade mi na pamet, i ne prvi puta, tema- mašta.

****

Tijekom godina neprekidnog istraživanja 365/7/24h, izvršenog u sebi, slobodno mogu prestat s tom temom i zaključit- da, unatoč propagandi koja tvrdi uglavnom suprotno, ljudi koji imaju mašte i duha nisu nimalo skloniji neuspjehu, pogibelji, bolestima, nesrećama na radu, lošem braku itd., od onih koji funkcioniraju unutar par 'tvorničkih postavki' u glavi, da tako kažem.

Jedino imaju više karaktera, brže napreduju intelektualno, i paradoksalno, imaju više osjećaja i senzibiliteta za okolinu. I na kraju, postoji znatno veća šansa da doprinesu zajednici u kojoj žive, možda i kulturi.

Nije to ništa novo, ali opet ljudi imaju poriv da priguše te porive kad osjećaju da su blizu toga da se manifestiraju u javnost, pred druge ljude. Ništa čudno. I tako nastaje ona predrasuda, da su kreativci , živčani, rastepeni, nesređeni, neurotični, itd.
Neki jesu, a neki nisu. Oni koji jesu se nalaze u 'prijelaznoj skupini' ; još uvijek neodlučni, najčešće nedvoljno ohrabreni i kronično rastrzani zbog neugodnih osjećaja nekih pojedinaca (pazi, pojedinaca,a ne većine ljudi.) koje je izazvalo kreativno izražavanje osobe.
Za sve je kriva propaganda.
Svi imamo maštu, potencijale, neki biser u sebi (ili bisere) koje treba otkrit....svatko može naći nešto unutar sebe što će mu pomoći zapaliti luč i kad padne potpuni mrak.
Ili zašto se ograničavati, samo na recimo , par zadanih stvari i ideja...?

Ja sam danas sto posto sigurna da je mašta ne samo jedan od najvažnijih sastojaka za vitalan život, nego čak mislim da je mašta KLJUČ svega. Tko zna bi li obraćala toliko pažnju na to da nisam skužila da se korištenje mašte uglavnom brani, na razne načine, neke suptilne a neke baš i ne toliko suptilne, jer naprosto otkriva dodatne IQ bodove kojih osoba nije bila svjesna, i još mnogo, mnogo toga.
Negdje sam prčitala trivijalan podatak da je utvrđeno da se 'suđe može oprati na...neznam, 625 načina', da je otkriveno. Uopće ne sumnjam da se može, a ako je istina, koliko načina tek postoji da se prblem riješi, ili, koliko recimo načina postji da se prokopa put do nesvjesnog, ako su recimo dva pokušaja propala..?'
Ako još uvijek neznaš kako doprijeti do svog nesvjesnog....Jednostavno kopaj. Ne odustaj.
Nisu zabadava rekli Grci, spznaj sebe samog. Ali za to je potrebno prekopavanje.

****
Mašta je danas uglavnom zamijenila pojam ...pornografije ili šta ja znam...znači, mašta se golica. Maštu golica gola žena, u stereotipno (ne)obučena, steretipne frizure, stereotipnih poza. U glavu nam stavljaju dozvoljene sastojke.
Pogledajte malo koji su to sastojci. :) uvijek nekako isti...kaj nisu?
Sad sam malo doduše skrenula s teme, ali ne mnogo....htjela sam samo reći, da je mašta po prirodi takva da....ne miruje.
Nema par stavki za koje se grčevito drži. Nema nevidljivih zidova. Nema slomljenih krila.
Mašta obitava u carstvu podsvijesti. Ono je također ozloglašeno, podjednako ko i mašta, propagandom.
Mašta omogućava da budemo na više mjesta odjednom, da vidimo više stvari odjednom, da bez kapi znoja rješavamo logičke zavrzlame oko kojih se inače lome živci, gnječe volani auta i drhti u nevjerici.
Vjerujte malo svojim osjećajima, potražite odgovore u podsvijesti.
Jel znate što je to što lomi naše živce? Naša svijest. Svjesan um. Kojem ponestaje opravdanja i puši se ko stara lokomotiva dok priznaje nemć pred snagom podsvijesti.
Maštajte....ne vjerujte propagandi.